Da se ne zaboravi...

First topic message reminder :

Prilikom mog boravka u Brckom primijetio sam i ove slike nalijepljene na ovu ogradu
Radi se o pobijenim Bosnjacima 1992 god. iz Brckog a samo zato sto su bili druge vjere i nacije
Ti ljudi nisu bili naoruzani , a "zvijeri" ih poklase krvolocno
Mnoge od ovih ljudi sam i licno poznavao, a jedan od njih Ahmet Hadzic Papa je bio moj vjencani kum

Da se ne zaboravi Prijeko, jer ti koje on spominje su imali vlast i cinili zlodjela

15 godina poslije

Sjećaš li se tunela?

Za Sarajlije koje su rat preživjele u gradu dovoljno je reći – tunel. Za one koji su taj rat posmatrali sa strane, to će ostati misterija o hrabrosti i volji da se preživi tri godine opsade i održi život u gradu koji je ubijan zajedno sa svojim stanovnicima. Da nije napravljen pitanje je šta bi bilo sa gradom i koliko bi još ljudi umrlo pred očima UN-a koji je čuvao nepostojeći mir.
Piše: Asim Bešlija



1993. je godina. Sarajevo je okovano svim mogućim nedaćama a najveća je ona koju mu zadaje Sarajevsko-romanijski korpus Vojske Republike Srpske. Opsada. Nema struje, nema vode, nema hrane. Riječ 'nema' postala je opšte mjesto Sarajlijama. Osjećaj napuštenosti od svijeta, prepuštenosti idejama srpskog rukovodstva na Palama koje je civilnom stanovništvu 'razvlačilo pamet', kako je jednom kazao Mladić u naredbi za granatiranje. Dakle, Sarajevo je bilo prepušteno egzekutorima dok je UN sa svojim posmatračkim timovima posmatrao ubijanje i vodio evidenciju. I šta je očajnim ljudima preostajalo da urade u takvoj situaciji? Ili da se predaju, fizički, moralno i na sve druge načine ili da nadjačaju smrt snagom života. Izlaza uvijek ima a u sarajevskoj situaciji to je značilo ići ispod zemlje, mimo srpskih snaga i mimo UNPROFOR-a.

Do tada, Sarajlije su jedino mogle pretrčavati aerodromsku pistu zbog čega je, prema nekim procjenama, njih 250 izgubilo život pokošeno mitraljeskom paljbom srpske vojske.

Tunel ispod aerodroma

Tunel je napravljen 1993. godine, za četiri mjeseca i uz angažman 200 ljudi, povezujući Dobrinju iz kruga opsade sa Butmirom na slobodnom dijelu teritorije koji je kontrolirala ABiH. Nalazio se svega 50-ak metara od linija VRS a odmah ispod nogu vojnika UN-a koji su kontrolirali aerodrom. Negova ukupna dužina bila je 720 metara a visina 1,5 a na nekim mjestima i 1,8 metara. Iako je njegova dužina faktički uvijek ostala ista, mijenjala su u ovisnosti sa koje ste strane u njega ulazili. Kad se ulazilo iz Sarajeva putovanje je trajalo 20-ak minuta, dok je u povratku to znalo biti i 40 minuta jer su iscrpljeni i izgladnjeli stanovnici grada na sebi nosili vreće sa hranom, alkoholom, cigarama i oružjem. U kasnijoj fazi u tunel su postavljene i male šine kojima su gurana kolica za dostavu razne robe u grad. Šinama je prevožen i tadašnji predsjednik RBiH Alija Izetbegović kako bi mogao otputovati na različite svjetske destinacije.



Iako je odigrao jednu od ključnih uloga za grad Sarajevo, tunel je dugo vremena ostao tajna pa ni UN od Armije BiH nikada nije dobio informaciju o njegovom postojanju.

Prema nekim izvorima Vojska RS je 1994. godine saznala za tunel i tražila od UN-a njegovo zatrpavanje, ali je pokušala i da kopanjem drugog tunela preusmjeri rijeku Željeznicu i potopi ovu vitalnu komunikaciju za opstanak glavnog grada.

Po čemu će tunel ostati poznat mnogim tadašnjim stanovnicima Sarajeva je redovno udaranje glavom u drvene potporne grede, a postoji informacija i da je general Jovan Divjak tokom svog prvog prolaska toliko udario glavom da je imao 13 šavova.

Ko se sjeti tunela još?

Da danas nema porodice Kolar koja je te 1993. godine ustupila svoju kuću armiji kako bi se kroz nju prokopao tunel, ovaj sada već historijski objekat bio bi samo ruševina i slika u sjećanju ljudi koji su ga koristili. Kolarovi su nakon rata odlučili sačuvati 25 metara tunela koji vodi od njihove garaže prema aerodromu dok su u samoj kući sakupili zbirku uspomena na agresiju – metke, čahure, razno oružje, improvizirane peći, lunch pakete, opremu, odjeću i šta sve ne. Iako je tunel služio Kolarovima kao i svima ostalima, oni su ostali sami da se brinu o nečemu što je na svim svjetskim meridijanima već postalo kultna priča. Predsjednici, vojnici, sudije, glumci, pjevači iz svijeta redovno obilaze ovaj objekat. Bosanski političari te svi ostali redom rijetko ga obiđu i rijetko ga se sjete. Iako je objekat pod zaštitom Zavoda za kulturno-historijsko nasljeđe Kantona Sarajevo, jedini koji uistinu brinu o njemu jesu Kolarevi. Političari se obično okupe oko godišnjice tunela, daju obećanja i više ne dolaze. Niti pomažu. Iako navodno postoje planovi za njegovo priključivanje muzeju grada Sarajeva, do sada još ništa nije poduzeto prema cilju da se njegova cijela dužina osposobi i da se uredi profesionalna muzejska zbirka. Do tada sve ostaje na Kolarovima. Da nije bilo njih bila bi to samo još jedna priča o igranju sa historijskim sjećanjem. Jednako onako kao što se poigravalo sa životima opkoljenih Sarajlija kojima je upravo tunel davao nadu.

Danas je 15. godišnjica njegove izgradnje i opomena da ne smije postati još samo jedan dio nepoželjne i politički neprihvatljive prošlosti.


(Sarajevo-x.com)

Latinica 2008.: Imam jednu želju




http://nz.youtube.com/watch?v=3lbpDr97B8Q&eurl=http://www.ngoisao.info/video/view3lbpDr97B8Q.html

Da se ne zaboravi,

SREBRENICA JE VRISAK DO NEBA

www.esmaizuko.de.tl

Ime mi je Enes Ramić i rodijo sam se ....



Ime mi je Enes Ramić i rodijo sam se 23 juna 1983 u jednom mjestu što
se zove Bratunac. Naša kuća nije bila najljepša ali je meni bila
najdraža. Skoro je babo bio u Bratuncu u čarši pa nam kupijo ljulju pa
je Bahija i ja svezali iza kuće pa se ljuljali po cijeli dan. Moj otac
Salih i moja mati Tahira imali su još troje djece, Bahiju, Naju i mog
brata Edhema. Ni dan danas mi nije jasno što su nas otjerali kad je to
naše. Babo je otišo na moj deveti rodžendan 23 juna 1992 godine, nismo
znali ni gdje ni zašto, odveli su ga u nekakvu školu u Bratunac. Samo
znam da je mati te noći plakala i stalno govorila:Nemoj te se bojati
djeco, proči će i ovo. Te noći rekla je Bahiji i Naji da snesu one
dvije crne torbe sa tavana. Na torbama je pisalo ,,ZOI 84,, ja nisam
znao šta je ,,ZOI 84,, ali sam znao da moramo bježati. Kad sam pito
Edhema: Brate Edheme što bolan bježimo kad je ovo naše, on veli, kad
narasteš samo će ti se kazati. Kad sam pito mater: Mogul ponjeti
ljulju, rekla je, Nemoj sine Enese, možda ćemo morati trčati. Prvo smo
došli u jedno selo kod strine Hajre i amidže Sejfe. Strina Hajra je
plakala sa materom a amidža Salih je napravijo pitu krompirušu sa
biberom što je bila ljuta. Bahija i ja to puno volimo al nismo jeli
kolko moremo jer nas je bilo puno pa kad je amidža to vidijo namazo nam
margarina. Te noći mi je babo stalno titro pred očima pa opet pitam
Enese Sto mi to bježimo kad je ovo naše a on opet veli kad narasteš
samo če ti se kazati. Ujutro je amidža Salih odveo Bahiju i Naju u
jedno mjesto sto se zoveTuzla a odatle u jednu državu što se zove
Njemačka u jedan grad što se zove Štutgart. Mati, ja i Edhem smo otišli
u jedno mjesto što se zove Živinice. Živimo u jednoj školi a hranimo se
u jednoj menzi. Nekad Edhem ode i doneze konzervu što se zove narezak.
Mati više ništa ne govori i stalno plače, samo nekad ode kod nekog čike
što je imo kafić Pa mu ona pere tamo gdje su flaše ispod stepenica, išo
Edhem jednom pa se porezo. Meni u tim Živinicama nije loše samo što mi
babo stalno titra pred očima a da mi je i da vidim Bahiju i Naju pa sve
molim dragog Allaha da se vrate iz te države što se Njemačka iz tog
grada što se zove Štutgart.
Ima tu jedna teta Refija što nas puno voli. Bila teta Refija u Tuzli pa
nam kupila patike. Edhemu velike a meni male. Jednom me pita teta
Refija šta bi volijo sine Enese a ja kažem: Volijo bi da se vratim u
Bratunac odakle su nas otjerali ti četnici. kaže šta još Volijo bi da
mi mater ne plače jer kad mater ne plače taj se dan zove veseo, šta
jossine Enese, reko volijo bi teta Refija da mi babo ne titra pred
očima i da se Bahija i Naja vrate iz tog grada što se zove Štutgart to
su moje sestre i ja ih volim. Šta bi još volijo Enese ?
Volijo bi, volijo bi da sanjam da mi babo dodže ko Bosna a Bosna ko
babo, da mi Bosna bude ko insan, eto to bi volijo. Kaže, šta još sine:
Volijo bi, volijo bi teta Rafija da babo kupi dvije ljulje i da se na
jednoj ljulja Bahija a na drugoj ja

Emir Hadzihafizbegovic