Da se ne zaboravi...

Prvog Maja prebacim mater,moju djecu,tetku, tetka i njihovog unuka na slobodnu teritoriju a vec 4.5.1992 posalju me Dr Pitic i Zahir Porovic u Brcansku bolnicu da odvezemo ranjenika i da dovucemo aparate za hemodijalizu.Sto je najgore posalju nas bez naoruzanja kao fol oko bolnice su Merajcani na liniji sto se ispostavilo kao pogresno pa nas cetnici zarobise a mene izdvojise jer su me Dusko Tadic i Pero Zaric prepoznali.Upravo ta dvojica su predvodili grupu od deset cetnika iz srbije.Nakon par sati maltretiranja i udaranja predaju me u ruke u medzuvremenu pristiglih Mauzerovih cetnika koji me nakon kraceg udaranja na Mauzerovu naredbu postavljaju uza zid u podrumu ispred restorana uz rijeci idemo momciisto kao u Bijeljini nasto mi se krv sledila u venama.Eto gotovo je -mislim sam u sebi ali nakon par minuta Pridze mi Mauzer i rece da se mogu izvuci samo ako sve priznam i da me je jedna medicinska sestra izdala nasto rekoh nemam sta da priznajem i da nemam pojma o cemu se radi.Ni dan danas neznam zasto se predomislio da me ne strijeljaju. Prije toga se on izivljavao na Dr Popovic Cedomiru udarajuci ga i nazivajuci ga izdajnikom.Tu u bolnickom podrumu je bilo oko 150 osoba shto zena shto djece.Na sve strane pucnjava, vristanje zena i djece.Za to vremena koliko sam proveo u bolnici primijetio sam da ljudi jednostavno nestaju sto je bio znak da ih napolju ubijaju.Dana 11.05.1992 pocese da kupe preostale muskarce nas desetak i rekose da nas vode u SUP da nam izdaju dozvole za kretanje po gradu.Ratni stab bolnice je bio sastavljen od Mauzera,dr Ninkovica(jos uvijek radi u bolnici),Nedze Ilica(sad je Direktor bolnice), Dr Crnicai(za njega neznam gdje) dr Ivankovica iz Bijeljine.Potrpase nas u kampanjolu i povezose a na putu do SUP-a vidjeli smo puno pobijenih Brcaka koji su lezali na ulicama.Dosavsi do SUP-a rekose nam da cekamo te nakon pola sata nam rekose da nas voze na "bezbijedno mjesto" tako da smo se nasli u Luci gdje su se cetnici kad smo izasli iz kampanjole obrusili na nas udarajuci nas kundacima,bejbol palicama.Nakon toga su nas utrjerali u prvi hangar gdje smo morali posjedati na beton.Svako malo spolja smo culi pucnje i jauke i molbe "nemojte molim vas" na sto su cetnuci pdvriskivali i psovali balijsku m...r sta nemoj sve cemo vas potamaniti itd.Toga dana su mnogo nasih sugradzana dovodili u Luku ali nikog nisu uvodili u hangar tek u toku noci smo saznali sta se s njima desilo jer su poceli izvoditi po cetvoricu "dobrovoljaca" da obave neke poslove.Par puta sam i sam bio "dobrovoljac"tako da sam svojim ocima vidio kako ubijaju i kolju a mi smo morali mrtve ubacivati u Bimeksove kamione.Od cetvorice "dobrovoljaca" su se uvijek vracali jedan ili dvojica i tako po citavu noc.U toku noci smo saznali da se u drugom dijelu hangara nalazi jos zatvorenih Brcaka.Sutradan su nam oduzeli licne karte i pare i to licno Monika Vericina kcerka koja je isto bila naoruzana.Klanje i ubijanje kao i mucenje Brcaka se nastavilo sve do 16.05.1992 kad je procitana kao naredba o zabrani ubijanja ali se to nastavljalo sa novo privodzenima koje mi nismo iz hangara mogli vidjeti.U prostorijama Lukine uprave su se nalazile i zene koje su u nocnim satima svakodnevno silovali.U jednoj od tih prostorija su se provodila i saslusanja i mucenja u kojima su ucestvovali Profesor Milutin Milutinovic,inspektor Dragisa i jos par njegovih kolega iz SUP-a,Goran Jelisic,milicioner Dragan Zivkovic,braca Stevo i Radivoje Knezevic kao i Pedza Bojanic arhitekta a pojavlivali su se i Mile Bolero i Zivko Garic vlasnik kafane itd....Ti isti zlocinci su i odlucivali ko i kako ce biti ubijen.---------Toliko za sad i izvinite sto nisam napisao nijedno ime ubijenog ili zatvorenog Brcaka i to iz opravdanog razloga jer nemam pravo da odajem niciji identitet

Kao sto rekoh i pored zabrane o ubijanju i mucenju Brcaka istog dana su doveli covjeka toliko isprebijanog da smo ga morali nositi iako je bio skoro polumrtav morali smo ga svakodnevno iznositi na ispitivanje i daljne udaranje.Udarali su ga smrkom od vatrogasnog crijeva,stolicama,palicama pa cak i buzdovanom u cemu su ucestvovali Goran Jelisic(osudzen u Hagu na 45 godina a oslobodzen optuzbe za genocid i pored priznanja da je ubio oko 160 muslimana i katolika iz Brckog i da je svojerucno digao most na Savi u momentu kada su na mostu nalazili putnici autobusa koji su morali iz Gunje pjeske prelaziti most) Ivan zvani Repic i jedan logoras Ohro kocijas(pravdao se da su ga natjerali ali i kad cetnici nisu bili u hangaru bio je agresivan i prema drugim logorasima).I dan danas se cudim kako je taj covjek sve to prezivio.Pored "tajnog"nastavka nasilja isli smo pod strazom i da radimo po citavom gradu.Na tim poslovima smo sretali mnoge Brcanske cetnike koji su bili tolike kukavice da su namjestali da nas drugi udaraju a prije toga su nam obecali da nas niko nece ni pipnuti.Jednog dana je grupa koja je cistila frizidere i zamrzivace trbala da radi u Kolobari pa sam se nekako ubacio da i ja idem nadajuci se da cu moci uci u svoju kucu da uzmem nesto garderobe posto je odjeca na meni vec dotrajala.Poceli smo da radimo u stambenoj zgradi na Ficibajru posto struje nije od pocetka rata bilo frizideri su smrdili i bili puni crva koji su izlazili napolje iako su frizideri bili zatvoreni.U jednom stanu smo otvorili zamrzivac i nasli tijelo jednog muskarca u raspadajucem stanju.Predrag Majstorovic koji nas je vodio odmah rekao da izlazimo napolje da nas cetnici koji su bili u okolnim kucama(jednog od njih se sjecam prije rata je prodavao knjige na standu u centru grada)ne bi pobili.odatle smo pobjegli u zgrade preko puta Bijele Dzamije i nastavili da radimo.Tog dana sam shvatio da ta grupa radi ne na ciscenju frizidera negona "ciscenju" stanova od skupocijenih stvari po naredbi Koleta koji je sve to po povratku grupe zajedno sa Vericom i Monikom bunkerisao.Pocetkom Jula dovedeni su i Brezopoljci u Luku i smjesteni u drugi hangar i od toga dana pocinju ponovo da dolaze srbijanski cetnici trazeci da im se predaju pare,prstenje i satovi koji su nekako preostali.Medzu njima se nalazio jedan starac iz Novog Sada koji nam rece da da mu je 85 godina i da je jos u 2.svjetskom ratu klao i ubijao i da je ponovo dosao da nastavi tamo gdje je stao tada(jos jedan dokaz da su nam to spremali odavno).Negdje polovinom jula u Luku ulazi desetak autobusa koji su u nama probudili nadu da cemo biti razmijenjeni ali kao sto to obicno bude prevarili smo se jer smo se nakon 2 sata nasli u novom logoru gdje se nastavlja nasilje i ubijanje uz pomoc izdajnika svog naroda Fikreta zvanog Piklic(prijratni poznati gostionicar iz Brezovog Polja)i Dzemala zvanog Spajzer(iz okoline Vlasenice)............ :baseball:

Izlazimo iz autobusa ispred hangara i prolazimo kroz cetnicki spalir pocinje udaranje svim i svacim cuju se jauci na sve strane ako neko padne gaze ga nogama dokle god ne ustane.sve mi se cini da su tih dvadesetak metara do ulaza u hangar trajali satima a i po ulasku ne prestaju da udaraju.Kada je sve to prestalo mogli smo da vidimo da nismo sami u hangaru(velik otprilike 40 sa 15 metara).Osim nas Brcaka i Brzopoljaca(oko 450)u hangaru se nalazilo jos oko 500 ljudi iz Koraja,Vlasenice,Zvornika,Bijeljine i jos nekih drugih mjesta BIH.Tu noc smo proveli sjedeci na betonu a ujutro smo morali izaci iz hangara u zicom ogradzeni prostor.Podijelili su "dorucak" i ponovo u hangar.U toku dana su dovezli jos par autobusa sa Brcacima koje su pokupili po "ESH"naselju.U medzuvremenu se Piklic uvukao cetnicima u guzicu tako da je posta njihova desna ruka zajedno sa Spajzerom.Par dana posle su doveli desetak isprebijanih ljudi iz Bijeljine koje su udarali takoreci bez prestanka svaki dan u tome su ucestvovali Gligor,"Major",Piklic,Spajzer i jos neki cetnici.od tih udaranja su 2 ili 3 umrli.Spajzer se okomio na jednog visokog Bijeljinca(necu mu ime pominjati iz vec poznatih razloga)Skakao je oko njega sa velikim kamenom u ruci i pokusavao da ga udari u glavu posto mu to nije uspijevalo natjerali su ga da klekne tako da ga je bukvalno unakazio ali hvala bogu ostao ziv.Sledecih dana su se Trnka i jos jedan Brcak po imenu Omer(nije bivsi taksista i konobar) opredijelili da rade za cetnike tako da niko nije smio ni da pisne u njihovom prisustvu jer su odmah sve odpjevali cetnicima.Ludnica jednostavno receno u hangaru se nalazi oko 1200 ljudi poredani kao sardine u konzervi,napolju vrucina oko 35 stepeni unutra jos gore ljudi su gladni zedni neispavani puni straha po noci se cuju krici onih koji su uspjeli malo zaspati na betonu jer su sanjali kako nas kolju cetnici prijete da ce nas pobiti ako se ne smirimo.Dan za danom prolazi u neizvjesnosti tako da gubimo nadu da cemo izaci zivi iz tog pakla.Jednog dana polovinom avgusta traze 100 dobrovoljaca koji ce unositi slamu u hangar tada mi je postalo jasno da cemo tu i prezimiti.Kako su odbrojavali tako sam se pomicao unazad tako da sam se zajedno sa jos jednim Brcakom ubacio u zadnji red.Imali smo srecu da na kapiji nisu ponovo brojali pa smo uspjeli doci do stogova slame iza kojih se nalazilo minirano polje(da je bilo minirano saznali smo tek kasnije) soje koje smo prepuzali sve dok nismo dosli do nekog mocvarnog zemljista koje smo pregazili i onako mokri i blatnjavi utrcali u sumu.Prvih par sati nismo prestajali da trcimo u pravcu Save tek kada se smrklo cucnuli smo u kukuruzno polje da se malo odmorimo.Nakon jedno pola sata smo ponovo krenuli obalom Save u pravcu Brezovog Polja.Posto nismo poznavali teren zalutali smo tako da smo se skoro u Bijeljini nasli ali na nasu srecu uspjeli smo se vratiti ponovo na Savu.Desetak kilometara od B.Polja naletili smo na zasjede koje smo na vrijeme primijetili i izbjegli.Planirali smo da kod B.Polja ukrademo camac ili preplivamo ali na nasu nesrecu nismo mogli prici blize pa smo pokusali preplivati.Jedno 50 metara od obale padose mi na pamet cetnicke zasjede i da ce nas imati ko na dlanu(posto je ovaj drugi insistirao da preplivamo po danu)uhvatila me panika tako da su me i grcevi poceli hvatati tako da sam se vratio nazad sto je i on ucinio.Odlucili smo da se pokusamo probiti do Satorovica jer smo znali da nas tu najmanje ocekuju ali on pravi ponovo gresku i pokusava da predze jednu cistinu izmedzu Ekonomije i kafane"OAZA" nasto sam i ja krenuo za njim jer mi se (kako se kasnije ispostavilo)isto pisalo i da sam ostao u sumi.Dosavsi do polovine cistine vidjeli smo kako cetnici iskacu sa uperenim oruzjem tako da se nase bjekstvo nakon 3 dana zavrsilo neuspjehom.Odveli su nas u skolu gdje su nas pdvojeno ispitivali i udarali par sati a onda smjestili u kamion i prebacili u Bijeljinu u kasarnu i zatvorili sa jednim cetnikom u zatvor.Bili smo isprebijani tako da se nismo mogli pomaci.Tih par dana nam je svaki dan dolazio Piklic u "posjetu"i svaki puta smo morali leci na beton a on je sa svojih 120 kila skakao po nama.prilikom svakog dolaska je extra oblacio vojnicke cizme tako da nam nanosi jos vecu bol.Nakon 6-7 dana nas ponovo prebacuju u Batkovic gdje nam je priredzen "srdacan" docek od strane Piklica,Spajzera,Trnke,Omera i cetnika.Tako smo postali dio specijalne grupe koja je svaki dan po nekoliko puta izvodzena na udaranje.Cesto su nas krili po obliznjim stalama jer je dolazio Medzunarodni crveni krst koji je sve logorase registrovao osim nas 12 "specijalaca".I tako sve do 11.septembra 1992.kada su nas 12 ubacili u kampanjolu i povezli u pravcu Brckog.Tokom voznje smo kontali ili nas voze negdje da nas pobiju ili idemo u razmjenu i kada smo dosli u Brcko zatvorili su nam prozore da ne mozemo napolje gledati.Voznja se otegla nekih par sati i kad smo se zaustavili istjerali su nas napolje tako da smo onako dehidrirani i polomljeni spoznali da smo prebaceni u drugi logor tj.Doboj.Upravnik logora u Doboju nije htio da potpise nas prijem dok nas doktor ne pregleda i potvrdi da cemo ostati zivi.Tako da smo nakon pregleda ostali u Doboju.............

Posle pregleda nas vracaju u logor gdje sve pocinje po starom uz neprestano udaranje zatvaraju nas u jedan mali hangar u kome se vec nalazilo desetak logorasa iz Doboja i okoline.Od tih istih Dobojlija smo docekani tako da mi se i dan danas povraca muke i bijesa.Posto se nismo kupali vise od mjesec dana smrdili smo ko lesevi oni su nas poceli vrijedzati pa su nam cak i ono malo cigara oteli kao navodno da se ne smije pusiti u hangaru.Jos kad su po sredini hangara povukli liniju koju nismo smjeli prelaziti poceli smo se pitati sta se to desava sa ljudima koji se nalaze u istoj situaciji kao i mi.posto nam je bilo zabranjeno da se popnemo na stalaze i da spavamo ponovo smo se smjestili na beton ispod stalaza.Po noci su cetnici cesto upadali u hangar i tukli nas do besvijesti tako da se scenario iz Luke i Batkovica ponavlja ujutro bi nas postrojili napolju zbog dorucka koji nekada nismo ni dobili.U onim malobrojnim momentima kada nas nisu dirali pitao sam se nebrojeno puta zasto nas niko iz komande u Rahicu ne trazi u razmjenu.Posto smo bili toliko isprebijani da se nismo mogli kretati nisu nas slali da radimo pa su samo Dobojlije isle da rade.Tek kada smo se ako se to ikako moze reci oporavili poceli su nas slati da radimo.Imali smo srecu da nas je jedan srbin skoro svakodnevno odvodio da radimo u kasarnu u Doboju uvijek stitio od cetnickih nasrtaja i davao nam hrane koliko smo mogli pojesti pa cak i da ponesemo u logor gdje su nam Dobojlije to otimale sve dok nam nije pukao film pa je cak dolazilo i do fizickog obracuna sto im je dalo do znanja da vise necemo trpiti i njihovo maltretiranje.Zahvaljujuci tom srbinu upoznali smo jos par njemu slicnih tako da nam je bilo koliko toliko lakse iako cetnicke nocne posjete nisu prestajale.Mozda ce me neko kritikovati kad kazem da trebamo biti zahvalni da su nam ta cetvorica srba pomogli i na taj nacin mogu reci spasili zivote ali ne treba zaboraviti da se upravo u takvim situacijama vidi ko je covjek a ko necovjek.Jednog dana dolazi do smjene upravnika logora pa se stanje malo poboljsalo tako da smo se napokon i okupali i obrijali glave tako da smo se napokon oslobodili usiju.Vrijeme nam prolazi sporo postali smo letargicni pomirili se sa sudbinom koja nas je zadesila sve dok jednog dana nije pojavio Medzunarodni crveni krst u logoru tako da smo napokon i mi bili registrovani.Od njih smo saznali da nas vec 5-6 mjeseci traze i da nas ne bi ni nasli da nije bilo jedne zene iz Doboja koja im je javila da se tu nalazi jos jedan logor.Posle par dana su opet dosli da nas obidzu i donijeli par kutija cigara.Pocetkom juna 1993 mi je upravnik logora rekao da vise ne idem nigdje raditi i da se pripremim za razmjenu.Dani mi prolaze u iscekivanju a u isto vrijeme molim boga da ta razmjena i uspije jer sam par puta vidio ljude koji su se vratili sa neuspjelih razmjena bili su skrhani od razocarenja.Jednog jutra nakon mjesec dana postrojise nas ispred hangara pa nam upravnik logora rece da se vracamo u Batkovic. Sokirani tom vijescu rekosmo svi u glas bolje nas pobijte ovde samo nas ne vracajte u Batkovic nasto nam je on i sam zaprepasten nasom reakcijom rekao da cemo iz Batkovica biti ramijenjeni.Istog dana nas smjestaju u autobus za Bijeljinu u pratnji dvojice srba koji su nas u logoru cuvali.Ponovo prolazim kroz Brcko i pitam se da li cu ikada vise proci tim ulicama koje su mi u tom trenutku nekako prazne,bezivotne i nepoznate izgledale.Dolaskom u Batkovic ponovo mi je priredzen "srdacan docek" pa su me izolovali sa logorasima koji su sa Manjace prebaceni u Batkovic.Kao sto sam i pretpostavljao ponovo sam postao "specijalac"ali sam pomalo bio i ponosan jer su me sad udarali zato sto sam nekim logorasima dao primjer da se moze pobjeci iz logora pa me je i obradovalo kad sam cuo da su neki i uspjeli.Napokon dolazi i taj dan 23.07.1993.godine.prosto ne mogu da vjerujem da sam i to dozivio i da cu za par sati biti slobodan kao ptica.Sjedam u autobus koji vozi logorase koji su se odlucili za trece zemlje.Znam neki ce se zapitati zasto nisam otisao u Rahic u razmjenu pa cu vam to ukratko i objasniti:Imao sam puno vremena da razmisljam o tome na jednoj strani je bila zelja da odem u Rahic pa na liniju da naplatim sve one patnje i ponizavanje ali na drugoj strani je bilo razocarenje sto me za svih 444 dana nisu trazili u razmjenu i niko se ni do dan danas od tih ljudi koji su me poslali u cetnicke ruke nije javio da mi to sve objasni zasto i kako.Naprotiv kad sam se kasnije spojio sa svojom porodicom saznajem da su moju mater par puta zvali telefonom i ponudili njoj kao izbjeglici da ce me razmijeniti ukoliko ona plati 7500 maraka.Eto to bi bila moja prica u skracenom izdanju.

Neznam sta da kazem,i ja sam bio cijelo vrijeme u Brki i cuo sam raznih sudbina posto su ljudi razmjenjivani cesto i svi smo mi slusali njihove dozivljaje ali ova tvoja prica me potresla kao da prije nikad nisam cuo nista.Svaka ti cast prijatelju sto si to podjelio sa nama.

Jeste bila je Sadeta i Alija Mujic sa Ivika

Čitajući sve ovo, moram reći da treba hrabrosti i strpljenja sve to i napisati a kamo li preživjeti sve to .
Šta reći ?
Prije 2 godine sam bio u bolnici u Brčkom i tamo su doveli jednog šumara ( Srbin ) , uhvatilo ga jedan u šumi pa ga dobro izlemao ( negdje oko Maoče ) - upoznao sam i onog što ga je izlemao - kaže da se radi o čišćenju starih računa ,............ pa mi je ispričao šta je sve bilo u toku rata.
Usput je napomenuo da moraju sami čistiti račune , kad država neće .

I ja cu kako vidim morati uzeti zakon u svoje ruke

J.O.K.S. (citat):I ja cu kako vidim morati uzeti zakon u svoje ruke

Nisi jedini .
Žalosno je da čovjek u tom smjeru uopšte mora i pomisliti .
Moj savjet - nemoj , jer s tim si nećeš naći duševni mir.