Da se ne zaboravi...

First topic message reminder :

Prilikom mog boravka u Brckom primijetio sam i ove slike nalijepljene na ovu ogradu
Radi se o pobijenim Bosnjacima 1992 god. iz Brckog a samo zato sto su bili druge vjere i nacije
Ti ljudi nisu bili naoruzani , a "zvijeri" ih poklase krvolocno
Mnoge od ovih ljudi sam i licno poznavao, a jedan od njih Ahmet Hadzic Papa je bio moj vjencani kum

http://www.youtube.com/watch?v=DYSfppNsXFk

http://www.youtube.com/watch?v=UdMr75mte7k

http://sehidi.gornji-rahic.net/uebersicht.php?rubrik=2
http://sehidi.gornji-rahic.net/

Bh klub Brčko- Melburn organizovao promociju knjige
info
Saturday, 20 February 2010
U petak 19.februara 2010. godine u prostorijama Kluba Brčko- Melburn u Melburnu održana je izuzetno uspješna promocija knjige „Brčko sedam krugova pakla“ autora Muhameda S. Mujkića. U prisustvu više desetina Brčaka i drugih Bosanaca i Hercegovaca kao promotori govorili su Brčaci Hamdija Dobruna, Ferid Ridžalović, Ramiz Muminović i kao gost Mirzet Talalović, glavni i odgovorni urednik nedeljnika Magazin Bosna.

Hamdija Dobruna je pročitao pismo autora knjige Muhameda S.Mujkića u kome on govori o tome zašto se odlučio da napiše knjigu o stradanju Bošnjaka i Hrvata u Brčkom od 1992.do 1995.godine.
Mirzet Telalović je prisutne upozano sa sadržajem knjige, bacivši akcenat na svjedočenje živih žrtava silovanja i torture. On je istakao da knjiga ima usko lokalni zanačaj ali da se može primijeniti na svaki grad u BiH, koji je doživio istu sudbinu kao i Brčko, i pozvao prisutne da što više čitaju o tome i prenose na svoja pokoljenja, jer se samo tako ne može zaboraviti ono što nam se desilo. Ferid Ridžalović je istakao piščevu dubinu istraživanja i dokumentovanja, kao i svoja fina i stručna zapažanja detalja iskaza svjedoka.

Ramiz Muminović je pozvao i druge Brčake, ma gdje bili, da se takodje prihvate pera i prenesu svoja sjećanja i svoju dramu. Prenosimo vam završne citate njegovog izlaganja:

„Kao i veliki dio naše domovine Brčko i njegovi bošnjački stanovnici su od 1992. do 1995. godine doživjeli strašnu tragediju. Ko ne vjeruje neka ode na šehidsko mezarje u G. Rahić gdje leže kosti preko 1.500 njenih branilaca, zahvaljujući kojima možemo otići u Brčko, u svoju kuću, svoju avliju, svoju ulicu. Neka ode na Mezarje u Brčko gdje leže kosti desetina Brčaka ubijenih samo zato što su druge vjere i nacije. A koliko ih još nije nađeno!!!! Nažalost, kao da je postignut prećutni sporazum ljudi na vlasti da se to zaboravi i o tome ne piše. Zato su svako slovo, svaka priča, svaka knjiga o tom periodu izuzetno važni, jer će buduća pokoljenja , naši unuci , praunuci i prapraunuci saznati za našu golgotu, strah, napuštanje svog praga , borbe za preživljavanje i opstojnost, nedoumice šta i kako dalje, raseljavanje po cijelom svijetu, novi neizvjesni početak, nova sredina, novi posao itd,itd. Zato ova knjiga "BRČKO SEDAM KRUGOVA PAKLA - žrtve o zločinima" autora MUHAMED S. MUJKIĆA, i sve one koje su do sada napisane, sve one koje će biti napisane predstavljaju veliko blago, predstavljau dio nase historije, dio nas i dio historije Brčkog. Svako od nas ima svoju historiju, svoju priču i svoju dramu. Svako od nas je prešao put golgote koji je različit i samo njegov. Ali zašto bi bio samo njegov? Zašto to ne napisati da i drugi čuju, jer će u podsvjesti drugog vratiti na sjećanje i njegovu dramu i golgotu. Zato, dragi moji Brčaci, dragi gosti i svi koji ste veceras došli: sjedite i napišite svoju dramu.

Biće to vaša priča, ali biće to dio historije Brčkog, biće to dio historije bošnjačkog naroda, biće to dokaz o našem postojanju, da nas više niko neće moći negirati. Buduće generacije će vam biti zahvalne!!!!.“

Nihad Jašarević je veoma nadahnuto pročitao nekoliko isječaka iz knjige.

Promotori su pohvaljeni burnim aplauzom prisutnih.

Zbog velikog interesovanja za knjigu "BRČKO SEDAM KRUGOVA PAKLA“ dogovoreno je da se naručene knjige dovezu preko nekog od uvoznika u Australiju, što je na sebe preuzela predsjednica Vijeća BH organizacija Australije Senada Softić Telalović.

http://www.youtube.com/watch?v=okWVxigp5Go

18. godišnjica zločina u Bijeljini

Na današnji dan Plavšićeva je izljubila Arkana

Bošnjačka zajednica kulture Preporod u Bijeljini danas je organizirala konferenciju za novinare kao podsjećanje na 18-u godišnjicu masovnih zločina nad Bošnjacima u tom gradu. Upravo na današnji dan u Bijeljini je prije 18 godina stradalo najviše Bošnjaka.

"Početkom aprila 1992. godine počinjeni su stravični zločini. Ubijani su civili. Među stotinama stradalih Bošnjaka Bijeljine, veći broj je žena i djece, a posmrtni ostaci žrtava stizali su Savom i do Sremske Mitrovice i Šapca. Iz Bijeljine je protjerano 35.000 Bošnjaka, hiljade ljudi je prošlo kroz logore, a posebno Batković, i prinudni rad, a za sve što se desilo još niko od zločinaca iz Bijeljine nije osuđen.
I one podignute optužnice odnose se na ubice iz drugih mjesta", kaže Jusuf Trbić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod iz Bijeljine.

Sve je teško shvatiti, kaže on, ali to je i odraz stanja svijesti u gradu gdje se ubice slave kao heroji, a masovni zločini kao dan oslobođenja grada.

U saopćenju za javnost se podsjeća i na zločine ubica iz Srbije, koje je vodio Željko Ražnjatović Arkan, a glavnom okružnom tužitelju Novaku Kovačeviću upućeno je pitanje - koliko godina treba proći da se počnu kažnjavati zločinci?

Pogledajte podsjećanje na zločine u Bijeljini u isječku iz emisije "Otisci" emitiranoj na BHT1.

http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/100402060

http://www.youtube.com/watch?v=FcGoV6BuO6E&feature=related



http://www.youtube.com/watch?v=U--WHYugC6w&feature=related

Obilježena 18. godišnjica stradanja brčanskih civila

fena/info

Utorak, 04 May 2010

; Oko hiljadu Brčaka danas je mimohodom gradskim ulicama i polaganjem cvijeća odalo počast svojim sugrađanima Bošnjacima i Hrvatima koji su ubijeni po brčanskim stratištima i logorima prije 18 godina. Cvijeće je položeno ispred Hotela "Posavina", zgrade policije, zgrade "Partizan" i brčanske Luke. Predsjednik Udruge logoraša Brčko distrikta Fadil Redžić ispričao je okupljenim Brčacima kroz kakvu je torturu i pakao brčanskih logora prošao. Izrazio je nezadovoljstvo što su do sada za zločine u Brčkom osuđene svega 4 osobe. Dopredsjednik Udruge brčanskih logoraša Džafer Deronjić kazao je da još uvijek nitko od nalogodavaca za počinjene zločine u Brčkom nije odgovarao. Pozvao je Brčake da ne zaborave ono što je urađeno u Brčkom tokom minulog rata. Predsjednica Udruge nestalih, nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko distrikta Zumreta Džaferović pozvala je tri udruženja porodica stradalih koja djeluju u BiH na ujedinjenje. Prigodnim riječima okupljenim Brčacima obratio se i predsjednik Udruge logoraša BiH Murat Tahirović. On je pozvao bivše logaraše da pristupe Udruzi i svjedoče o zločinima kako bi se odgovorni procesuirali i odgovarali za svoja nedjela.

Tužno sjećanje na poginule mališane Velešića


Predstavnici Udruženja roditelja ubijene djece
opkoljenog Sarajeva i Grada Sarajeva u nedjelju su položili vijence u
ulici Velešići na broju 80 prsjećajući se stradanja svojih sugrađana.

Foto:
Ilustracija



Na današnji 1992. godine dan na ovom mjestu poginulo je šest
članova porodica Bibić-Mekić.

Među poginulima je bilo i dvoje djece, i to Amir Bibić (šest mjeseci) i
Damir Mekić (tri i po godine).




(FENA)

Opomena i sjećanje: Monstruozni srpski zločini u Foči

Autor ovog feljtona, Faik Tafro, šumarski je inženjer iz Foče. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Užičkog korpusa u KPD u Foči. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa još 34 druga logoraša fočanske ratne vlasti odvele u Rožaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foču 1992. Istovremeno, grupa nezavisnih sandžačkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o žrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji su sarajevski „Dani“ prvi objavili krajem 1997. godine. Tafrov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjećanjima ljudi koji su prošli nekoliko krugova fočanskog pakla, zapravo je rijetko svjedočenje preživjelih fočanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na širem prostoru općine Foča

Cijeli clanak mozete procitati ako kliknete na link ispod

http://www.e-novine.com/feljton/37994-etniko-orgijanje.html

Oni koji imaju pristupa facebook-u i profili Hamdija Dobruna mogu vidjeti video o buducem spomeniku palim borcima u Brckom

http://www.facebook.com/video/video.php?v=1547926032437

Sjećanje na masakr na Markalama

Prizore poginulih, ranjenih i uplakanih svi nosimo u duši



Brojne delegacije i članovi porodica položili su u
subotu cvijeće na spomen-obilježje poginulim građanima Sarajeva u
eksploziji granate na sarajevskoj pijaci Markale.



Toga 5. februara 1994. godine, oko 12.30 sati, s agresorskih
položaja na području sela Gornji Mrkovići - Sarajevo ispaljen je
minobacački projektil kalibra 120 mm, koji je pao na gradsku pijacu
Markale u Sarajevu, uslijed čije eksplozije je poginulo 67, a teže i
lakše ranjene 142 osobe.

Prisutnima se obrati premijer Kantona Sarajevo Fikret Musić, kazavši da
njih 67 nije poginulo nego je ubijeno te da je vrijeme da se stvari
počnu nazivati pravim imenom.

Također, pozvao je prisutne da ovakav zločin nikad ne zaborave, jer je zaborav saučesništvo u zločinu.



Na spomen-obilježje cvijeće je položio član Predsjedništva BiH Željko
Komšić, delegacije Grada Sarajeva, delegacije državnoga, federalnog,
kantonalnog i općinskog nivoa vlasti, porodice i prijatelji ubijenih
Sarajlija i brojni građani.

Komemorativna sjednica: Svaki izgubljeni život obavezuje na sjećanje

Zajednička komemorativna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog
vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja KS-a održana je u subotu u
znak sjećanja na sve poginule građane Sarajeva od 1992. do 1995. godine
i 17. godišnjicu stradanja građana na pijaci Markale.

Toga 5. februara 1994. godine oko 12.30 sati s agresorskih položaja na
području sela Gornji Mrkovići - Sarajevo ispaljen je minobacački
projektil kalibra 120 mm, koji je pao na gradsku pijacu Markale u
Sarajevu, uslijed čije eksplozije je poginulo 67, a teže i lakše ranjene
142 osobe.

Zajedničku sjednicu je vodila predsjedavajuća Skupštine Kantona Sarajevo
Mirjana Malić, koja je u izjavi novinarima kazala da je ovo četvrta
godina kako se provodi odluka SKS-a o obilježavanju ovog dana.



"Svaki rat je besmislen, a svaki izgubljeni život uzaludan. Iako to sada
nije prava poruka jer nas svaki taj izgubljeni život obavezuje da se
sjećamo zločina i da ne zaboravljamo ideju odbrane", dodala je Malić.

Prisutnima u Narodnom pozorištu obratio se Berko Zečević, šef Katedre
odbrambene tehnologije na Mašinskom fakultetu u Sarajevu i balistički
vještak, koji je u kratkoj prezentaciji objasnio slijed događaja na
Markalama.

Markale su pokazale da se za istinu treba boriti

Kazao je da o Markalama ima više istina te da je naučio da se za istinu
treba boriti, jer ona ne dolazi sama. Naveo je i da su se u toku rata u
tvornici Pretis proizvodile velike količine oružja, od kojih je najveći
dio odlazio za Sarajevsko-romanijski korpus Vojske RS-a.

Na kraju je kazao da u svom izlaganju nije htio pokazivati slike
stradalih građana, ranjenih i uplakanih jer te slike, kaže Zeković,
nosimo svi mi u svojoj duši.

Zeković je uradio analizu 18 slučajeva masakra na području Kantona
Sarajevo, zbog čega je svjedočio na brojnim suđenjima ratnim zločincima
među njima i Slobodanu Miloševiću i Stanislavu Galiću.



Komemorativnoj sjednici prisustvovao je i direktor Opće bolnice "Prim.
dr. Abdulah Nakaš", prim. dr. Bakir Nakaš, koji ja u izjavi novinarima
kazao da je period agresije na BiH bio najteži period njegovog života i
onih koji su radili na braniku zaštite i očuvanja zdravlja.

Heroji u bijelom

"Naboj volje i želje za pružanjem pomoći u tim teškim trenucima ne može
se izmjeriti. Zahvaljujući tim herojima u bijelom, medicinskim sestrama i
volonterima pacijenti koji su dolazili u bolnicu sada su svjedoci
strašnih zločina", naglasio je Nakaš.

Mirko Pejanović, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, također je
prisustvovao sjednici, a u obraćanju novinarima podsjetio je da je u
toku rata u Sarajevu stradalo oko 12.000 civila. Zbog toga je Sarajevo
dužno da se prisjeća i cijeni žrtve, a svi oni koji su sada na vlasti i
koji će tek doći treba da osiguraju multikulturni život svim građana,
kazao je.










(FENA)

Slaviša Šućur

ako se odmah, na početku agresije na Bosnu, prijavio kao dobrovoljac, tenkista, ipak u njega neko vrijeme nisu imali povjerenja. Jer, svakodnevno su sarajevski mediji javljali kako "četnici djejstvuju od
Šućura kuća", a on se preziva - Šućur. Kasnije su borci postavljali uslov da će krenuti u akciju samo ako ih bude tenkom "pokrivao" Slaviša. Dakle, Slaviša Šućur.
U prvom sarajevskom Mješovitom artiljerijskom divizionu, kojim je komandovao Vehbija Karić, nekoliko mjeseci je Slaviša obavljao sporedne poslove. "Vodonoša" je bio do jeseni '92. godine, kada je na Vitković Brdo, gdje su se nalazili naši tenkovi, dovezao akumulatore. Tada je vođena bitka za Kožaru, a četnici su nadirali tenkovima i transporterima. Naše linije su se poljuljale. U tim dramatičnim trenucima Rifat Canović Rifko je naredio Sućuru da ulazi u tenk i pokuša uništiti četnički transporter koji se kretao prema Kožari. Udaljenost oko dva kilometra. Slaviša je prvim projektilom pogodio četnički transporter u pokretu. Sve je to posmatrao Enver Sehović, koga je Slaviša fascinirao, koliko preciznošću, toliko i skromnošću.
Tada je "rođen" jedan od najpoznatijih tenkista bosanske Am1ije, Slaviša Šućur. "Zahvalan sam Rifku koji mi je ukazao povjerenje u toj bici", priča Slaviša. Međutim, mnogo važnije je bilo što se tu našao Enver Šehović, koga je Slaviša naprečac osvojio: Seha je naredio da se Sućur odmah uključi u tajne pripreme bitke za Kotu 850 i da pred njim ne treba da bude tajni. Bitka za Kotu 850 bila je, možda, bitka života Slaviše Šućura.
Sa svojom posadom iz tenka u nebo je poslao desetine četničkih bunkera i rovova na Zuči. U toj "strašnoj" posadi su, uz njega, još bili Ljubo Jakovljević (koji je bio nišandžija na drugom tenku, ali se za tu bitku javio kao dobrovoljac i radio kao poslužilac), Dino Duhović i Nermin Kunić. Pogađali su nepogrešivo, iako je padala kiša i spustila se magla. Ali, Slaviša je znao napamet svaki četnički rov i mogao je, kaže, pucati zavezanih očiju i ne bi promašio. "Dobićeš "Zlatni ljiljan", rekao mu je tada komandant Šehović. I dobio je. Neobičan je bio odnos između Envera Šehovića i Slaviše Šućura.
Seha je u zanosu bitke znao zagalamiti ne samo na potčinjene nego i na pretpostavljene. Samo, nikada ga nisam čuo da povisi glas na -Slavišu Šućura. "Nikad, zaista, nije povisio glas na mene", potvrđuje i Slaviša. Šeha se, jednostavno, uvjerio da Šućur uradi uvijek bolje i više od onog što mu se naredi. Za Slavišu, opet, Šeha je bio najupečatljivija ličnost ovog rata, čovjek sa nadljudskom energijom.
Dok su se sarajevski tenkisti nalazili pod komandom Šehine Prve slavne, vodili su još nekoliko bitaka na Zuči. Ali, malo su imali granata.
Velika stvar je bila, kaže Sućur, kada su majstori iz "Pretisa" počeli da proizvode tenkovske granate. Spominje majstore s kojima su u tajnosti vršili probe tih granata: Omera Kozadru, Envera Robovića, Bakira... "To što su ti ljudi uradili za odbranu grada proizvodeći granate -veliko je", kaže Šućur. U bici za Vogošću početkom '93. godine naši tenkisti su prvi put na ratištu ispaljivali te "Pretisove" granate. Tada su nišandžije bile Ljubo Jakovljević i Mustafa Talijan. Šućur je poslije kratke tenkovske kanonade, podnio Sehoviću izvještaj na Zuči: osam projektila pogodilo cilj, deveti nije eksplodirao. "Cestitam, Slaviša", kratko je rekao Šeha. Bio je to jedan od sretnih dana na Zuči.
Slaviša spominje još neke svoje saborce, tenkiste na Zuči: Adnana Bečića, koji je teško ranjen, Semira Hastora Koleta, koji je poginuo, pa Fikreta Mujkića, svog prvog komandira tenka, koji je takođe poginuo, Edu Carinika, Fuada Sarajkića...
Slaviša i njegovi tenkisti će se još nekoliko puta proslaviti u bitkama izvan Sarajeva. U bici za Kukove, na Treskavici, borci su tražili da ih "pokriva" Slaviša Šućur djejstvujući iz tenka. I Slaviša je gađao četničke položaje na Kukovima, a naši borci, pod komandom Šetke Maravca, su bili sedamdesetak metara niže. Bilo je to veliko priznanje Slaviši, ali i njegova velika odgovornost, jer bi svaka greška bila kobna po naše. Gađao je nepogrešivo, a i naši borci su hrabro uradili svoj dio zadatka poslije Slavišine tenkovske pripreme.
Slaviša još spominje izvlačenje onih šest tenkova, koje su diverzanti Cupe Bublina zaplijenili na Treskavici. Cetnici su ih napadali, pa su se izvlačili na Bijelu lijesku i djejstvovali. Sa Treskavice nosi i bolne uspomene, kao, na primjer, onu kada je vidio da voze teško ranjenog Ibru Derviševića... Onda je sa Treskavice uslijedio usiljeni marš tenkista dobrovoljaca na Crnoriječku visoravan. Među njima bio je i Slaviša. I, čim su stigli, odmah su, bez odmora, ušli u bitku.
Šućur je u ratu dobio nekoliko nagrada i priznanja, a eto, i ono najviše -"Zlatnog ljiljana". Ali, kaže on, kad je pošao da brani zemlju,
nije očekivao ništa, a i ne traži ništa. Smatrao je to svojom dužnošću i u rat je ušao čistih motiva.
-Nisam nasilan -kaže on. -Ali, ako na tebe neko krene tenkom, onda je jedini način da mu odgovoriš -tenkom. Vjerujem da ljudi mogu živjeti zajedno, bez obzira na vjeru i naciju. To je civilizacijsko pitanje, a ne pitanje Bosne. Kad sam krenuo u rat, bio sam svjestan opasnosti koja mi prijeti od četnika. Ali, nisam se plašio. Ideš za onim što misliš da je ispravno, pa šta bude, bude ...

http://www.plbih.info/cms/Slavisa-Sucur.867.0.html