Nase Pobrklije (ljudi iz Brke)....sjecanja na zive i one....................

Ovako, zahvaljujuci Stjepanu sa stranice Donji Rahic koji mi je dozvolio da kopiram ovaj prilog o komandantu 4 Bataljona 108 motorizovane brigade (prijasnja HVO 108-a)ja sa ponosom postavljam prvi prilog na ovu temu o pobrklijama, znanim i neznanim U stvari sve slike koje postavim mojih Pobrklija govore o ljudima koji su poznati po necemu, uostalom zasto ih inace i postavljam
STIV, puno hvala na ustupljenom prilogu





Enver Pamukčić - komandatnt bataljona 108.brčanske HVO brigade
Rodjen u Brci 1952 godine
Poginuo u Donjem Rahiću 14 decembra 1992

U bici na Broduši kod Brčkog 20.augusta 1992. godine nastala je dramatična situacija za borce 108.brčanske HVO brigade. Četnici su silovito napadali i naše linije su se poljulale. U jednom dijelu bojišta, iako je ostao sam, jedan čovjek nije htio da se povlači.

Poput nekog junaka iz bajki, borio se protiv četrdesetak četnika. Kraj njega četnici toga dana nisu prošli.
Taj brčanski vitez u bici na Broduši bio je najpoznatiji brčanski junak-Enver Pamukčić. I nije ovo legenda o Pamukčiću, nego samo jedan od njegovih istinitih ratnih podviga.
„Enver Pamukčić je jedan od trojice organizatora PL u brčanskom kraju, pa jedan od glavnih ljudi za odbranu slobodnih brčanskih teritorija, jedan pd četiri prva dobitnika „Zlatnog ljiljana“ u BiH.On je za odbranu slobodne brčanske teritorije uradio mnogo.Nažalost, o Enveru šira javnost malo zna.“ To kaže jedan od njegovih saboraca Hamdija Jašarević.

Neosporno je da je za Brčake Pamukčić ono što je Šehović i Zajko za sarajlije, Hujka za Mostar, Mešić za Teočak, Nanić za Bužim, Imamović za Goražde...Nažalost i Enver Pamukčić je poginuo. Poginuo je u čuvemoj bici u Donjem Rahiću 14.decembra 1992.godine.

Envera Pamukčića njegovi prijatelji i komšije pamte kao skromna, odmjerena, ali sretna čovjeka. Rodio se u Brci 1952.godineKao ekonomista je radio u Poljoprivrednom dobru „Posavina“, a imao je i vlastitu farmu pilića. Sagradio je vlastitu farmu pilića. Sagradio je lijepu kuću i bavio se lovom. Neobično je bio privržen porodici, možda i zato što je relativno kasno dobio djecu. Niko u tom dobrom čovjeku i dobrom domaćinu nije mogao ni naslutiti ono što je u ratu postao-brčanska legenda broj jedan.

Vjerovatno zbog tih vrlina koje je posjedovao, Pamukčić je, izgleda, bio jedini koji je mogao da objedini ljude brčanskih slobodnih prostora i da ih motiviše na borbu.“ Nikada u borbi nisam vidio čovjeka koji je mogao da tako motiviše borce. Njemu niko nije odbiti naređenje.“ Kaže njegov saborac Amir Smajlović.
Enver Pamukčić je bio rezervni oficir bivše JNA i za vrijeme rata u Hrvatskoj je mobilisan.


Ali, kao komandir haubičke baterije odbio je naređenje da njegova jedinica napada Vukovar i zbog toga je imao neprijatnosti. Sigurno je da je sve što je doživio na hrvatskom ratištu utucalo na njega da se onako predano posveti organizaciji PL u brčanskom kraju. A kada je izvršena agresija na BiH, on je bio mozak otpora u svom zavičaju.

Prvih dana agresije na našu zemlju, bio je predsjednik Kriznog štaba i komandant jedinice TO slobodnih brčanskih prostora. A ta jedinica je imala oko 2000 boraca. Borbe u Brčkom su počele 1.maja 1992.godine, kada su Bošnjaci iz centra grada i ugroženih prigradskih naselja bježali u sigurnije dijelove brčanske komune. Pamukčić se tada brinuo i o borcima i izbjeglicama.
Sačuvana je jedna, nažalost jedina, kaseta na kojoj šest i pol minuta govori Enver Pamukčić o tim prvim danima brčanskog otpora.

Razgovor sa Pamukčićem, kao prvim čovjekom odbrane brčanske slobodne teritorije, napravljen je 6.maja 1992.godine. Za tih 6 minuta Pamukčić govori o iseljavanju Bošnjaka iz grada i prigradskih naselja u Brku.
„U posljednjih 4-5 dana iz Brčkog se u Brku iselio veliki broj stanovnika. U početku sa ženama, djecom i starcima stizali su i mušlarci sposobni za borbu. Sada se oni vraćaju da brane svoju kuću, svoj prag, svoju mjesnu zajednicu.“

Enver pamukčić je bio komandant,ali, prije svega ratnik. Odbio je ponudu da bude komandant Operativne grupe Posavina, a prihvatio je da bude komandatn bataljona 108.brčanske HVO brigade, kasnije preimenovane u 215.vitešku brigadu. Bio je komandant bataljona i onog 20.augusta 1992.godine kada je sam zaustavio četnički napad.

Sve one bitke za Dizdarušu, Suljagića sokak, Omerbegovaču, pa Donji Rahić, bile su Enverove bitke. Oslobođenje Bukovičkog platoa sa nekoliko sela u septembru 1992.godine svakako je važan događaj u ratnoj biografiji Envera Pamukčića.

Možda je Pamukčić bio najsretniji u oktobru 1992.godine kada su brčanski ratnici ostvarili svoj najveći san-presijecanje koridora. U velikoj bici, koja je planirana da se izvede u sadejstvu sa HV s druge strane Save, borci Armije BiH su izvršili svoj dio zadatka i presjekli koridor kod sela Gorice. Držali su ga 48 sati i uzalud čekali HV i obećanih 37 tenkova s kojima je trebalo da umarširaju u Brčko. Ali, nikakve pomoći s druge strane Save nije bilo. Morali su da se povuku sa save. Ipak su bili slabi u odmjeravanju sa velikim zakulisanim igračima oko koridora!

Posljednju veliku bitku , bitku svoga života, Enver Pamukčić je vodio u Donjem Rahiću 14.decembra 1992.godine. U toj decembarskoj ofanzivi četnici su u ovom dijelu brčanskog ratišta probili naše linije. Tako se po snijegu i hladnići razvila velika bitka.

Bila je to, zapravo, bitka kojom su četnici poremetili planove brčanskih boraca da ponovo krenu u presijecanje koridora. Četnički udar je bio žestok i u Donjem Rahiću su „popucale“ linije naše odbrane. Tada je Pamukčić sa svojim borcima pohitao u odbranu Donjeg Rahića. Četnici su nadirali tenkovima i jakom pješadijom. Pamukčić je i komandovao i borio se.

Ali bio je ranjen. Previli su mu ranu i preporučili mirovanje. On se, međutim, odmah vratio u Donji Rahić i nastavio da se bori. Borac Džemal Jukić uništio je jedan tenk, ali je i sam bio smrtno pogođen. Umro je na rukama Envera Pamukčića. Tada je Pamukčić uzeo Jukićev ručni bacač i uništio drugi četnički tenk. Onda ga je pogodio metak u srce. Imao je na sebi pancir, ali je metak pronašao prolaz do njegovog velikog, plemenitog srca. Tako je poginuo Enver Pamukčić.

Za mnoge brčanske ratnike bio je to najteži dan u ratu. Jer, izgubili su Envera. Tek naredne noći naši su uspjeli da izvuku njegovo mrtvo tijelo koje je ostalo nadomak četničkih linija. Dženaza Envera Pamukčića bila je u mezarju džamije njegove rodne Brke. Iza njega su ostali supruga Mirsada, kčerkica Ina i sinčić Zlatan...[/size]
[/td][/tr][/table]
Koliko se ja sjecam (jaran) Enver je bio pogodjen u lice i to kraj nosa, tu sam ranu vidio onaj dan kada su ga izvukli sa polozaja i dovezli kuci
Mi svi borci koji smo to vece morali ici na liniju smo otisli do njegove kuce i izrazili saucesce njegovim najmilijim i vidjeli ga poslednji puta
Drugo, na pocetku rata se nasa brigada zvala 108 HVO brigada, ali se kasnije to promijenilo u 108 motorizovanu brigadu ABiH

U bici na Broduši kod Brčkog 20.augusta 1992. godine nastala je dramatična situacija za borce 108.brčanske HVO brigade. Četnici su silovito napadali i naše linije su se poljulale. U jednom dijelu bojišta, iako je ostao sam, jedan čovjek nije htio da se povlači.









Poput nekog junaka iz bajki, borio se protiv četrdesetak četnika. Kraj njega četnici toga dana nisu prošli.
Taj brčanski vitez u bici na Broduši bio je najpoznatiji brčanski junak-Enver Pamukčić. I nije ovo legenda o Pamukčiću, nego samo jedan od njegovih istinitih ratnih podviga.
„Enver Pamukčić je jedan od trojice organizatora PL u brčanskom kraju, pa jedan od glavnih ljudi za odbranu slobodnih brčanskih teritorija, jedan pd četiri prva dobitnika „Zlatnog ljiljana“ u BiH.On je za odbranu slobodne brčanske teritorije uradio mnogo.Nažalost, o Enveru šira javnost malo zna.“ To kaže jedan od njegovih saboraca Hamdija Jasarević

Neosporno je da je za Brčake Pamukčić ono što je Ĺ ehović i Zajko za sarajlije, Hujka za Mostar, Mešić za Teočak, Nanić za Bužim, Imamović za Goražde...Nažalost i Enver Pamukčić je poginuo. Poginuo je u čuvemoj bici u Donjem Rahiću 14.decembra 1992.godine.


Envera Pamukčića njegovi prijatelji i komšije pamte kao skromna, odmjerena, ali sretna čovjeka. Rodio se u Brci 1952.godineKao ekonomista je radio u Poljoprivrednom dobru „Posavina“, a imao je i vlastitu farmu pilića. Sagradio je vlastitu farmu pilića. Sagradio je lijepu kuću i bavio se lovom. Neobično je bio privržen porodici, možda i zato što je relativno kasno dobio djecu. Niko u tom dobrom čovjeku i dobrom domaćinu nije mogao ni naslutiti ono što je u ratu postao-brčanska legenda broj jedan.


http://www.islambosna.ba/images/Bosna/osv.jpg[/img:d066]Enver pamukčić je bio komandant,ali, prije svega ratnik. Odbio je ponudu da bude komandant Operativne grupe Posavina, a prihvatio je da bude komandatn bataljona 108.brčanske HVO brigade, kasnije preimenovane u 215.vitešku brigadu. Bio je komandant bataljona i onog 20.augusta 1992.godine kada je sam zaustavio četnički napad.


Sve one bitke za Dizdarušu, Suljagića sokak, Omerbegovaču, pa Donji Rahić, bile su Enverove bitke. Oslobođenje Bukovičkog platoa sa nekoliko sela u septembru 1992.godine svakako je važan događaj u ratnoj biografiji Envera Pamukčića.


Možda je Pamukčić bio najsretniji u oktobru 1992.godine kada su brčanski ratnici ostvarili svoj najveći san-presijecanje koridora. U velikoj bici, koja je planirana da se izvede u sadejstvu sa HV s druge strane Save, borci Armije BiH su izvršili svoj dio zadatka i presjekli koridor kod sela Gorice. Držali su ga 48 sati i uzalud čekali HV i obećanih 37 tenkova s kojima je trebalo da umarširaju u Brčko. Ali, nikakve pomoći s druge strane Save nije bilo. Morali su da se povuku sa save. Ipak su bili slabi u odmjeravanju sa velikim zakulisanim igračima oko koridora!


Posljednju veliku bitku , bitku svoga života, Enver Pamukčić je vodio u Donjem Rahiću 14.decembra 1992.godine. U toj decembarskoj ofanzivi četnici su u ovom dijelu brčanskog ratišta probili naše linije. Tako se po snijegu i hladnići razvila velika bitka.

Bila je to, zapravo, bitka kojom su četnici poremetili planove brčanskih boraca da ponovo krenu u presijecanje koridora. Četnički udar je bio žestok i u Donjem Rahiću su „popucale“ linije naše odbrane. Tada je Pamukčić sa svojim borcima pohitao u odbranu Donjeg Rahića. Četnici su nadirali tenkovima i jakom pješadijom. Pamukčić je i komandovao i borio se.


Ali bio je ranjen. Previli su mu ranu i preporučili mirovanje. On se, međutim, odmah vratio u Donji Rahić i nastavio da se bori. Borac Džemal Jukić uništio je jedan tenk, ali je i sam bio smrtno pogođen. Umro je na rukama Envera Pamukčića. Tada je Pamukčić uzeo Jukićev ručni bacač i uništio drugi četnički tenk. Onda ga je pogodio metak u srce. Imao je na sebi pancir, ali je metak pronašao prolaz do njegovog velikog, plemenitog srca. Tako je poginuo Enver Pamukčić.


Za mnoge brčanske ratnike bio je to najteži dan u ratu. Jer, izgubili su Envera. Tek naredne noći naši su uspjeli da izvuku njegovo mrtvo tijelo koje je ostalo nadomak četničkih linija. Dženaza Envera Pamukčića bila je u mezarju džamije njegove rodne Brke. Iza njega su ostali supruga Mirsada, kčerkica Ina i sinčić Zlatan...